POTOCI KOD MOSTARA:

To veče, 7. ramazana 1445. H., 16. marta 2024. godine bili smo skupa na iftaru. Oni iz Palestine i nas nekoliko iz Zenice, Breze, Busovače i Sarajeva. A priča koja nas je okupila nije počela to veče, počela je prije oko četiri decenije kada su se upoznali Samir, mladić iz Palestine, tamne puti i vedrog osmijeha i svjetloputa nasmijana Sutka, djevojka iz Kulen-Vakufa. Oni su zajednički život nastavili u Palestini, u Gazi.
Dvadest i osam godina Sutka nije bila u Bosni. Sina nije vidjela 12 godina. Dvanaest je godina i kako sestre Samira i Dalila nisu vidjele brata. Samirovi i Sutkini nasljednici žive u nekoliko zemalja. Danas ih je najviše u Bosni, među ljudima koji dobro znaju šta su rat i stradanje.
To subotnje veče s nama su bili, otac, majka, dvije kćeri, zetovi, snahe i šestero unučadi, od onih koji još čekaju dolazak na ovaj svijet, preko onih još nisu naučili ni da hodaju sami, do onih koji su ušli u sedmu deceniju života. Dvoje Samirovih i Sutkinih unučadi nije bilo s nama. Bili su u Mostaru, na poslu, prodavali su kolače koje je noć ranije, sve do sehura, spremao dežurni dio familije.
Čestiti, ponosni, uredni, prostosrdčani, otvorenih i toplih duša.. U mislima s rođacima i prijateljima koji su ostali u Gazi, ali itekako svjesni toga gdje su i šta ih je nagnalo da napuste svoje tople domove, da ostave sve ono što su decenijama radili i gradili. A školovali su se i radili i gradili danoćno. Neki od njih završili su po dva fakulteta i uz ono čime su se bavili imali su i dodatno zanimanje. Posla se nikada nisu bojali, a radne navike sticali su već u prvim godinama života, baš kao što i danas rade Samirove i Sutkine kćeri, snaha i unučad.
I, dragi prijatelji i znanci, ukoliko vas put nanese u Mostar, pokušajte pronaći djecu ili žene iz Gaze, danas iz Salakovca, koji prodaju kolače u gradu na Neretvi. Porazgovarajte s njima, razmijenite poneku lijepu riječ ili osmijeh i, obavezno, kupite nešto od slatkiša nastalih u noćima dok su drugi spavali i sanjali. Njihov jedini san je povratak u Palestinu i prilika da ponovo krenu iz početka. Iako im je uništeno gotovo sve, vjera i duh nisu. Oni sanjaju o miru, slobodi i novom životu u Gazi, o svemu onome što oni koji ne vole ljude ne mogu da istisnu iz njihovih toplih i otvorenih duša.
***
Treba, svakako, spomenuti i ovo. Naši novi prijatelji iz Gaze s ponosom i zahvalnošću spominju Sabita Subašića, ambasadora Bosne i Hercegovine u Egiptu, iskusnog diplomatu koji je karijeru gradio u Australiji, Aziji, Evropi i, sada, u Africi, čovjeka koji im je bio i sin, i brat, i otac u danima koje nikada neće zaboraviti.